STVARI NISU KAKVE JESU

Predstava Stvari nisu kakve jesu drugi dio je triptiha koji je započeo predstavom Stvari su kakve jesu. Lik kojeg interpretira Eva Kocić središnja je svijest planirane trilogije, a razvoj tog lika pratimo kroz međuigru na sceni. U prvom dijelu trilogije nije potpuno jasno jesu li likovi uopće u ikakvom odnosu (a ako jesu, kakva je priroda tog odnosa). Svaka od izvođačica na svoj način pokušava ostvariti kontakt s ostalima, pustiti vrijeme i stvari da budu baš onakve kakve jesu. U drugom dijelu trilogije Evi Kocić na sceni se pridružuje Fabijan Komljenović te su izvođači u jasnoj korelaciji jedno s drugim, a njihov odnos nije tek sugeriran ili skiciran. Taj odnos se mijenja i razvija, no uvijek je prisutan i jasno prezentiran. Središnje pitanje međuigre na sceni pritom je kako se naša sjećanja razlikuju? Kroz predstavu izvođači pokušavaju razmrsiti svoj odnos, propitujući što su to sjećanja i na koji nas način određuju, aktivno pritom tragajući za jednom točkom/trenutkom u kojem su njihova iskustva usklađena (istinita?). Pokušavaju rekonstruirati trenutke intimne i minule povezanosti, istražujući pritom gdje dolazi do točke preklapanja emotivnog s racionalnim. Ulaze jedno drugome u prostor; kako fizički, tako i verbalno ili emotivno. U toj rekonstrukciji oni su u potrazi za barem jednim sjećanjem koje se u njihovim svijestima preklapa i koje barem prividno nije podložno višestrukim interpretacijama; u potrazi za tim jednim trenutkom koji daje smisao i koji je zasigurno isti ili istinski zajednički.

Koreografija: Eni Vesović
Dramaturgija: Mirna Rustemović
Izvedba: Eva Kocić i Fabijan Komljenović
Glazba: Silvio Bočić
Kostimografija/Scenografija: Ana Mikulić
Grafički dizajn: Luka Borčić
Fotografije: Karla Kocić

Zahvale: Dance Center Andrea’s Room, Dora Kokolj, Hrvojka Begović