CORESONANCES – DANCE INN FESTIVAL
CORESONANCES
rezonantna izvedba
arhitektonika tjelesnog
i
zvučnog
Putovanje u prostore rezonantnosti materijala, kroz slušno i vizualno u osjetno. Ostati u ritmu prijelaza, kliziti u formu i istovremeno rastapati oblikovano, dok zvuk i tijela inzistiraju na iskustvu i bliskosti. Kamenje je, poput vode, nositelj sjećanja, materijalnog pamćenja. Duboki osjećaj više je u ronjenju na dah nego u boci s kisikom, evocira hiperkondenzirano pamćenje utisnuto u tvrdoću čestica.
Impresivni interijeri arhitekture poput katedrala, samostana, parlamenata itd. su prostori napravljeni po mjeri neba, a ne čovjeka. Prazninu u njima naseljavaju različiti sadržaji, ideološki konstrukti, a šutnju gotovo potpuno nepropusno zaglušuju društvene paradigme, zakoni, glasovi privilegiranih zamrznuti u vremenu i prostoru, uzvišenih, individualiziranih. Njihovo vertikalno osvjetljenje otkriva čovjeka na sve načine i stavlja ga u odnos velikog, neograničenog nasuprot malom, ograničenom.
Prostor najviše osjećamo kada je dan ili oduzet, ili u osjećaju zbijenosti u nečemu iz čega se želimo osloboditi. Često ga percipiramo kao prazninu koja nastaje nakon uklanjanja ili odsutnosti nečega. No, je li prostor doista praznina, antipod materije ili ga možda možemo percipirati kao stalno nastajući oblik prisutnosti među česticama koje zaokupljaju našu pozornost?
Osjetiti prostor, ne samo kao nešto stabilno i samo po sebi razumljivo, već kao začetno i istodobno oslobađajuće načelo toga što se stvara.
Pro-stor kao pra-stvar, kao proto-tip stvari, kao prima materia, čiji potencijal je pojava, poklič za život.
Kako pomicati prazninu, kako shvatiti – ono što već je – čista potencijalnost, između polarizirajućeg kontakta, gdje smo se također utjelovili? Prostor diše mene i ja dišem prostor. U svojim prvim satima inkarnacije, čovjek je u potpunosti kozmički, to je auto-poetski proces, koji se odvija prije strukture. Prvo smo fluidno polje, koje nije samo odsustvo materije, nego je uvijek korak ispred nje. Pulsiranje i bujno prostranstvo u minijaturnom moru stvara sentimentalan pogled na njega. Dopušta materiji da oscilira jedna s drugom. Jasnoća da prostor rađa život poziva nas da slušamo poruke koje otuda dolaze.
Čak i nakon prvih početaka, tijelo ostaje isprepletena tvar i prostor. Život znači stalno rađanje i propadanje materije, fizičke, mentalne ili emocionalne. Naš prostor, koji doista nikada nije tih i šupalj, može se u potpunosti okrenuti prema van ili prema unutra. Razvija se, ponekad dosežući točku preciznosti, ili čak postaje osjetljiva membrana koja žedni na pragu unutarnjeg prostora i prostora koji nas okružuje. Tišina odzvanja radikalno različito u svakom pojedincu, a možda je unutarnji prostor oš teže raslojiti jer nas osjećaj sebe spaja poput ljepila. Ipak, prisluškivanjem opskrbljujemo zrak, naslažući tvari, obrađujemo prostor koji traži prostor za ljuljanje u svemiru.
Autorice koncepta i izvođačice: Anja Bornšek, OR poiesis
Oblikovanje svjetla: sonda3
Fotografije: Boštjan Lah
Prijevodi: Katja Kosi
Izvršna produkcija: Sabrina Železnik
Produkcija: Emanat
Koprodukcija: Lutkovno gledališče Maribor
Financijska potpora: Mestna občina Ljubljana, Mestna občina Maribor in Ministrstvo za kulturo RS
Broj mjesta po izvedbi je 10.
Predstava se odvija u mraku te gledatelji leže zbog čega molimo publiku da se toplije obuće.
REZERVACIJE ULAZNICA: defactotheatre@gmail.com