BEST REGARDS – 39. TJEDAN SUVREMENOG PLESA
Dragi N,
Pretjerivao si u svemu,
Odveć smiješan,
Ne samo uobičajeno smiješan, ma znaš
Bedasto smiješan, duhovito smiješan,
Resko smiješan, odrešito smiješan, opako smiješan,
Očajnički smiješan, zastrašujuće smiješan.
I fizički također.
Da fizički i još kusur.
Odveć tjelesno, tijelol
Odveć otjelovljen da bi pripadao kazalištu
Odveć zabavan da bi te shvatili ozbiljno.
S ovim se riječima Wendy Houston oprostila od svog prijatelja i kolege Nigela Charnocka, nekoliko dana poslije njegove smrti 2012. Nigel je bio jedan od suosnivača grupe DV8 početkom 80-tih; napustio ih je u potrazi za vlastitim istraživanjima, stvarajući i izvodeći nevjerojatno upečatljivi serijal solo izvedbi. Za one koji su ga poznavali, on je doista bio, kao što je Wendy rekla, “pretjereno neumjeren”.
Nigelove predstave, hiperkinetički eksplozivne u kojim se isprepliću pjevanje, ples, vrištanje, fikcija i performans povrh ponorne praznine, proširile su granice i razumijevanje “suvremenog plesa” te savršeno otjelovile ono što David Foster Wallace naziva “propalom zabavom”. Sve je u njemu bila energija, žudnja, volja. Ipak, kao što je često ponavljao u svom solu One Dixon Road “ništa drugo ne postoji, ništa, ništa.” Sa Nigelom sam se sreo 2010. godine. Taj susret mi je odredio moje promišljanje izvedbene prakse. Nakon njega, mogućnost plesa predstavlja horizont na kojem je sve na sceni moguće.
BEST REGARDS je pismo koje pišem, osam godina poslije, nekome tko više nije u mogućnosti da mi odgovori. To je jedan od načina da kažem: Dragi N, i ja želim biti to pretjereno previše. Kao što Ottavio Fatica ističe: “pisma koja se dostavljaju sa zakašnjenjem, opoziv su vremena oduzimajući mu na taj način vrijednost kojem mu pridajemo, te ono postaje sazviježđe, mliječni put trenutaka. Svako pismo kreće od sadašnjosti ka nekome tko možda i nije više tamo da ga primi. Od ovog trenutka na dalje, pozivam publiku da: zajedno zapjevamo o nostalgiji koja nam svima pripada, nama koji nismo stigli na vrijeme da iskažemo što želimo. U sjenci isteklog vremena, podno svjetlosti kojom Nigel i nadalje obasjava pozornicu. Pokušajmo da ovaj uporni refren rezonira jače, rastvorimo neotvoreni prazni papir kojeg držimo pred svojim očimo i upitajmo se: kako želimo započeti ovo nemoguće pismo?
O Autoru:
Marcov je ples kompleksni zemljovid unutar kojeg se zvuk, riječ, pokret susreću, sudaraju, te stvaraju emotivni kompromis između onih koji gledaju. Marco D’Agostin talijanski je plesni umjetnik, dobitnik prestižne nagrade UBU za izvođače mlađe od 35. Pridruženi je umjetnik kazališta Piccolo Teatro u Milanu za period 22/24. U svojim se radovima često bavi pitanjima memorije, te suodnosom publike i izvođača. Svoja plesna iskustva stiče kroz rad sa velikanima suvremenog plesa: Yasmeen Godder, Nigel Charnock, Rosemary Butcher, Wendy Houstoun, Emio Greco, te plešući za druge kompanije i autore među kojma se ističu:Claudia Castellucci / Socìetas Raffaello Sanzio, Alessandro Sciarroni, Liz Santoro, Iris Erez, Tabea Martin.
Od 2010., koreografska iskustva stiče i sudjelovanjem u brojnim EU projektima (npr. Choreoroam, Tryptich, u kojima je i HIPP sudelovao kao partner organizacija). Dva je puta istaknuti kao prioritetni umjetnik Europske plesne mreže Aerowaves. Često nastupa na brojnim europskim festivalima i pozornicama: Rencontres choréographiques int. de Seine-Saint-Denis, Théatre de La Ville, Paris; Les Brigittines, Brussels;The Place Theater, London; Sala Hiroshima, Barcelona; Tanzhaus Zürich; Schaubühne, Leipzig; SESC Pompeia, Sao Paolo; Santarcangelo Festival, Romaeuropa, VIE Festival, Torinodanza, OperaEstate, Italija…
2019 Boris Charmatz ga poziva (jedan od dvadeset plesača sudionika) u projekt XX Dancers for the 20th Century, u kojem izvodi “schuhplattler” sekvencu, iz predstave Folks koreografa Alessandra Sciaronnija. 2020, Marie Chouinard, umjetnička ravnateljica Plesnog Bijenala u Veniciji pozvala ga je da koreografira za plesače Bijenalskog Plesnog Kolegija.