ANNA KARENJINA: HOĆU LJUBAV, A LJUBAVI NEMA.

/ odgovor na roman Lava Tolstoja iz 1877. godine, uz klavirsku glazbu Sergeja Rahmanjinova /

Ko zna? (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

„Topin ruke do po lakta. Kažu, tako diran cili svit…ˮ Promatrajući problem onečišćenja mora kroz prizmu pokreta i poezije, ova predstava pokušat će dočarati tu slanu, plavu masu koja se pokušava oduprijeti težini i gušenju otpadom. Pet izvođača svojim će tijelima donijeti teške valove i njihovo kretanje, boreći se za zrak, sugerirajući kako nas sve to čeka u budućnosti koja i nije toliko daleko. Metafora mora proširena je time na čovjeka kao biće koje se i samo bori za zrak,

„Ništa ne razgaljuje dušu bolje od čula, kao što našim čulima samo duša može pomoći!”
Oscar Wilde, Slika Doriana Graya

Sadržaj predstave kronološki prati motive romana Slika Doriana Graya Oscara Wildea. Motivi romana isprepleću se s umjetnikovim životom i dosadašnjim umjetničkim radom te se u tom smislu ističu autoreferencijalnost i pseudobiografičnost.
Sama je predstava između kazališne predstave i performansa. Oslanjajući se na dosadašnju umjetničku praksu, ideja je upotrebom tehnologija i njihovim kombinacijama istodobno tematizirati umjetnički rad Davida Belasa,

ĆELAVA PJEVAČICA
Opera
prema E. Ionesco Ćelava pjevačica

Igraju: Maja Posavec, Josipa Bilić, Borko Perić, MarinČargo, David Šeb, Viktor Čižić, Matija Kasaić Drakšić

Režija: Aleksandar Švabić
Asistent režije: Borko Perić
Glazba: Zrinka Posavec
Aranžman: Viktor Čižić
Oblikovanje zvuka:  Ruaraidh Osborne i Matija Kasaić Drakšić
Kostimografija: Mia Popovska i David Morhan
Scenografija: Matija Blašković
Oblikovanje svjetla: Anton Modrušan
Suradnici za scenski pokret: Una Matija Štalcar-Furač i Šimun Stankov
Oblikovanje plakata: Pavel Papadimitrov

Završni diplomski projekt Ene Subotić 2.

Tematsko uporište predstave Usred svega koreografkinje Vesne Mimice jest psihologija Gestalta. Drugim riječima, kao polazišna točka izabrana je geštalt tehnika prazna stolca čija se specifičnost ogleda u afirmiranju iskustva polaznika terapije kao samostalne cjeline, sa što manje intervencije terapeuta i bez prisutnosti osobe s kojom je polaznik eventualno dijelio iskustvo izloženo terapeutu. Tema psihologije Gestalta bila je izazov jer, da bi se zapravo razumjela, iziskuje i vlastito iskustvo geštalt terapije. Da bi se izbjegla scenska primjena terapeutskih postupaka s kojima je samo dio tima predstave imao iskustva,

STVARI JESU I NISU KAKVE JESU

Stvari su bile kakve jesu.
Stvari nisu bile kakve jesu.
Sada stvari treba posložiti.
Sada treba naći kraj predstave.
Sada treba napraviti kraj trilogije.
Sada treba naći trenutak.
Sada stvari trebaju biti kakve jesu i kakve nisu.

Klown je multimedijska plesna predstava autorice i izvođačice Mateje Bilosnić. Na temelju arhetipskih figura dvorske lude i klauna, Bilosnić stvara autentičnu scensku osobnost, neoklauna koji spaja elemente suvremenog plesa, klaunerije, kabareta i pop-koncerta. Zaigrano i virtuozno izvodeći tekst, glazbu i pokret, Klown propituje granice između stvarnosti i virtualnosti. Zabavljajući sebe i publiku, Klown se bavi utjecajem društvenih mreža na mentalno zdravlje pojedinca, problematikom umjetne inteligencije, digitalnom revolucijom te otvara pitanja o svijesti i istini.

početnu inspiraciju za ovaj plesni ep crpimo iz eseja the end of the poem giorgia agambena. u tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja. mogućnost opkoračenja poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli. ali što se događa kad pjesma završi? kad mogućnost opkoračenja više ne postoji? je li kraj pjesme kriza stiha i poništenje poetskog? analizirajući baudelaireovu pjesmu i njezin kraj, proust komentira kako je pjesma odjednom uništena,