KRIK

Plesna predstava Krik Novi potencijali tjelesnosti pokušaj je osmišljavanja novih ili drugačijih potencijala tjelesnosti koji izviru iz pojma tijela kao medija prirode, odnosno onog što jesmo u svojoj živoj tjelesnosti.

Pokret je to kao izazov u kojem je plesač uronjen u stihiju dodira, geste.

On je tjelesni dodir površine koji ne ostaje zabilježen ili označen u prostoru, već nastaje i nestaje u momentu.

Pokret nastaje u hipu,

ANNA KARENJINA

ANNA KARENJINA: HOĆU LJUBAV, A LJUBAVI NEMA.

/ odgovor na roman Lava Tolstoja iz 1877. godine, uz klavirsku glazbu Sergeja Rahmanjinova /

Ko zna? (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

DIŠI

„Topin ruke do po lakta. Kažu, tako diran cili svit…ˮ Promatrajući problem onečišćenja mora kroz prizmu pokreta i poezije, ova predstava pokušat će dočarati tu slanu, plavu masu koja se pokušava oduprijeti težini i gušenju otpadom. Pet izvođača svojim će tijelima donijeti teške valove i njihovo kretanje, boreći se za zrak, sugerirajući kako nas sve to čeka u budućnosti koja i nije toliko daleko. Metafora mora proširena je time na čovjeka kao biće koje se i samo bori za zrak,

USRED SVEGA

Tematsko uporište predstave Usred svega koreografkinje Vesne Mimice jest psihologija Gestalta. Drugim riječima, kao polazišna točka izabrana je geštalt tehnika prazna stolca čija se specifičnost ogleda u afirmiranju iskustva polaznika terapije kao samostalne cjeline, sa što manje intervencije terapeuta i bez prisutnosti osobe s kojom je polaznik eventualno dijelio iskustvo izloženo terapeutu. Tema psihologije Gestalta bila je izazov jer, da bi se zapravo razumjela, iziskuje i vlastito iskustvo geštalt terapije. Da bi se izbjegla scenska primjena terapeutskih postupaka s kojima je samo dio tima predstave imao iskustva,

BOYS BOYS BOYS

U Boys Boys Boys plesači istražuju tijelo i propitkuju maskulinitet u odnosu na društvo u kojem egzistiraju. Izvođači tijekom procesa ulaze u prostor intimnog i privatnog, a potom se na sceni poigravaju s istraženim formama i tjelesnostima vlastitih maskulinih i femininih pojava i obilježja. Prigrlivši stereotipne rodne uloge, plesnim se vokabularom s time obračunavaju, a rodnom normativnošću koriste se isključivo kao materijalom koji im u izvedbi nudi širok spektar plesnih mogućnosti.
Postavljajući femininost i maskulinost kao jednako prisutnu u muškom tijelu,

STVARI JESU I NISU KAKVE JESU

STVARI JESU I NISU KAKVE JESU

Stvari su bile kakve jesu.
Stvari nisu bile kakve jesu.
Sada stvari treba posložiti.
Sada treba naći kraj predstave.
Sada treba napraviti kraj trilogije.
Sada treba naći trenutak.
Sada stvari trebaju biti kakve jesu i kakve nisu.

KLOWN

Klown je multimedijska plesna predstava autorice i izvođačice Mateje Bilosnić. Na temelju arhetipskih figura dvorske lude i klauna, Bilosnić stvara autentičnu scensku osobnost, neoklauna koji spaja elemente suvremenog plesa, klaunerije, kabareta i pop-koncerta. Zaigrano i virtuozno izvodeći tekst, glazbu i pokret, Klown propituje granice između stvarnosti i virtualnosti. Zabavljajući sebe i publiku, Klown se bavi utjecajem društvenih mreža na mentalno zdravlje pojedinca, problematikom umjetne inteligencije, digitalnom revolucijom te otvara pitanja o svijesti i istini.

FIGURE, FIGURE

početnu inspiraciju za ovaj plesni ep crpimo iz eseja the end of the poem giorgia agambena. u tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja. mogućnost opkoračenja poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli. ali što se događa kad pjesma završi? kad mogućnost opkoračenja više ne postoji? je li kraj pjesme kriza stiha i poništenje poetskog? analizirajući baudelaireovu pjesmu i njezin kraj, proust komentira kako je pjesma odjednom uništena,