Predstava 3plet vodi djecu u svijet neobičnih, ali simpatičnih bića – Ljubav, Stid i Krivnja. Iako se ove složene emocije često dijele na pozitivne ili negativne, ova bića, bez obzira na svoju emocionalnu narav, svima su nam bliska i draga.
Od najranije dobi suočavamo se s vrtlogom emocija i stanja a ova predstava ima za zadatak kanalizirati te emocije u dinamičnu plesnu priču koja pruža uvid u maštovito putovanje dječjeg uma.
Ponekad tužna,

Susret sa samim sobom (solo) je predstava suvremenog plesa autorica Anđele Bugarije i Kristine Lisice, praćena izložbom fotografa Antonia Stipinovića. Kao titl koji prati film, izložba prati predstavu skicirajući (potrebna) ogoljenja kako bi odnos sa samim sobom uspio.

Kroz medij plesa, filma i fotografije, izvođačica propitkuje kako sagledati, razviti i koristiti vlastite resurse za ravnotežu mentalnog i fizičkog zdravlja.Kada se ne možemo pronaći u vlastitom tijelu, možda je vrijeme da mu se vratimo.Tijelo je mjesto susreta,

Prolazno istražuje prostor između sjećanja i sadašnjeg trenutka. Rad je nastao iz perioda kada je tijelo izgubilo svoju nekadašnju sposobnost kretanja, dok je istovremeno želja za plesom ostala snažno prisutna.
Kroz projekcije, glas i minimalne pokrete, umjetnica stvara višeslojno iskustvo gdje prošlost susreće sadašnjost. Struktura izvedbe je fluidna poput samog sjećanja, dok se pokreti oblikuju kroz filter trenutka u kojem nastaju.
Prolazno je meditacija o privremenosti i konstantnoj promjeni odnosa između tijela i prostora.,

S Robertom četvrta je u nizu solo izvedba u kojoj se plesna umjetnica Roberta Milevoj oslanja na autobiografske ili autorefleksivne elemente kao na uporišta za gradnju koreografskog materijala. Nakon predstava Roberta, Roberta (2011), Opet Roberta (2013), Rob3rta (2019), autorica istraživanje vlastite prošlosti postavlja kao temelj za stvaranje izvedbenog djela i plesnog vokabulara u sadašnjosti pronalazeći inspiraciju kako u kontinuitetu bavljenja s plesom,

Koliko smo često uvjereni da u potpunosti razumijemo što se događa oko nas, sigurni da smo shvatili bit onoga što promatramo? Od najjednostavnijih do najsloženijih situacija, pretpostavljanje je ljudska osobina – ono je dio onoga što jesmo. Ljudi imaju urođenu potrebu razjašnjavati stvari i pronalaziti odgovore, a to činimo instinktivno i trenutačno.

Kad se netko smije to upućuje na stanje blagostanja; nečiji plač signalizira tjeskobu. Dobro odijevanje znači financijski prosperitet. Vikanje sugerira ljutnju.

Koji su sve načini prevođenja i tretiranja glazbene partiture? Što se sve iz notnog zapisa može prevesti u plesni pokret? Kako glazbena kompozicija postaje ishodište za stvaranje plesne predstave? To su temeljna pitanja kojima se plesne umjetnice Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić Kralj bave u svom novom projektu naziva “Intermezzo”. Glavna nit vodilja za stvaranje plesnih materijala je uvertira Rossinijeve opere “Seviljski brijač”, koja umjetnicama nudi prostor za poigravanje translacijom notne ‘topografije’ u pojedinačna tijela izvođačica i izvedbeni prostor.

Mobilizirajući format i nasljeđe cabaret žanra, projekt Chez Michou Žaka Branka Valente isprepliće sliku francuskog pjevača i drag umjetnika Michoua s poetskim promišljanjem dezorijentiranosti. Tijela na pozornici aktiviraju queer prostornost koja briše granicu između unutarnjeg i vanjskog svijeta, između apstrakcije i realnosti fikcije. Vodeći maštu u zbrku identiteta, koreografija otkriva kartografiju dislokacije zasićenu živopisnim teksturama objekata, gesta i riječi. Kolaps heteronormativnih struktura radikaliziran je kroz mogućnost mesa da se suprotstavi fiksnim koordinatama i izvede subjekt koji je nekako izvan mjesta.

Duša, jedini dio svakog od nas koji može biti ispunjen iskrenom srećom i iskrenom tugom. Predstava se bavi onim nevidljivim prostorom kojem sve duše teže. Kamo odlazi duša kad napusti ljubav? Gdje idu ljudi bez duše? Imaju li i oni pravo doći do te svjetlosti, tog beskrajno divnog prostora? Tko smo i što smo kad sretnemo srodnu dušu? Možemo li voljeti? Predstava prati različite priče nekoliko posve različitih ljudi, spremnih i nespremnih na ljubav. Jakih i slabih.

Riječ “alarm” potječe iz talijanskog izraza “all’arme!”, što znači “na oružje!” ili “u boj!” – uzvik upozorenja koji se povijesno koristio za poticanje spremnosti i obrane u slučaju neposredne opasnosti, poput napada ili invazije. “Arme” je arhaični oblik riječi “armi”, koja se odnosi na oružje za obranu ili napad.

Ova etimologija otkriva da je pojam alarma duboko povezan s činom pripreme za bitku, stalnom budnošću i spremnošću za obranu ili reakciju na prijetnju.