STVARI JESU I NISU KAKVE JESU

Stvari su bile kakve jesu.
Stvari nisu bile kakve jesu.
Sada stvari treba posložiti.
Sada treba naći kraj predstave.
Sada treba napraviti kraj trilogije.
Sada treba naći trenutak.
Sada stvari trebaju biti kakve jesu i kakve nisu.

Klown je multimedijska plesna predstava autorice i izvođačice Mateje Bilosnić. Na temelju arhetipskih figura dvorske lude i klauna, Bilosnić stvara autentičnu scensku osobnost, neoklauna koji spaja elemente suvremenog plesa, klaunerije, kabareta i pop-koncerta. Zaigrano i virtuozno izvodeći tekst, glazbu i pokret, Klown propituje granice između stvarnosti i virtualnosti. Zabavljajući sebe i publiku, Klown se bavi utjecajem društvenih mreža na mentalno zdravlje pojedinca, problematikom umjetne inteligencije, digitalnom revolucijom te otvara pitanja o svijesti i istini.

početnu inspiraciju za ovaj plesni ep crpimo iz eseja the end of the poem giorgia agambena. u tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja. mogućnost opkoračenja poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli. ali što se događa kad pjesma završi? kad mogućnost opkoračenja više ne postoji? je li kraj pjesme kriza stiha i poništenje poetskog? analizirajući baudelaireovu pjesmu i njezin kraj, proust komentira kako je pjesma odjednom uništena,

Plesni duet Walk on the Wild Side za plesačicu i glumca nastaje kao nastavak istraživanja koje je Saša Božić započeo projektom Kabinet čudovišta. Posebnost projekta je i susret između različitih tjelesnih principa: plesačkog i glumačkog koji na različit način pristupaju istraživanju intime, voajerizma i ekshibicionizma.
Dva bezimena tijela zarobljena su u energijskim pulsiranjima koja samo nalikuju nekoj vrsti seksualne razmjene. Neimenovani par provodi noć zajedno u razmjeni intimnih tjelesnih impulsa i tekućina,

Uzimajući dječje igre kao ishodišni istraživački materijal, plesna predstava Playing Reality nastaje na sjecištu igre i izvedbe, zaigranosti i plesa, igrivosti i performativnosti. Autorski tim predstave tijekom procesa rada bio je s jedne strane posvećen koreografskoj analizi formalnih aspekata pojedinih igara, njihovih varijacija, iznimaka i pravila, a s druge se strane bavio uplivanjem u afektivni svijet dječjih igara i atmosfere u kojoj se one odvijaju, preispitujući pritom neprestano reperkusije njihove transformacije u izvedbeni odnosno plesni materijal.