PRIČE IZ TIŠINE
Priče iz tišine daju nam uvid u dio ljudske prirode koji se ne vidi golim okom. Predstava koreografski vokabular vuče iz nestandardnog i nestereotipnog ponašanja ljudi koji se ne uklapaju u društvenu normu.
Sastoji se od šest priča, a svaka je naslovljena kao poglavlje u vizualno-plesnoj knjizi s glazbom Sebastijana Duha te videom i rasvjetom Boruta Bučinela koja briše granicu između mašte i stvarnosti.
Tijelo je ovdje ranjivo i okrenuto sebi, razapeto između emocionalnih i fizičkih stanja.
IZMEĐU NAS 3
Zašto je uvijek sve po tvom?
Zašto uvijek spavaš?
Zašto se ti ne možeš strpiti?
Zašto nikad ne jedemo u 360?
Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?
Zašto su mame uvijek dosadne i pametuju?
Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?
Zašto mame ne žele igrati nogomet?
Između nas 3 nastavak je suradnje na projektima Između nas i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku u kojima su se dramaturginja Ivana Đula,
TRANSFORMERI 3
Što se događa kada ekran i kamera postaju komunikacijskim alatom plesa s drugima, ali i sa samim sobom, pokušavamo odgovoriti u duetu Ide Jolić i Marina Lemića. Koristeći se tehnološki pametnim uređajima i platformom za videosastanke, suprotstavljamo tijela u pokretu kamerama i ekranima, što stvara ritmizirani razgovor.
Tehnologija postaje interaktivnom potporom u komunikaciji dvaju tijela na pozornici. Korelacija odnosa izvođača s ekranima i kamerama stvara sukob stvarnosti i rascjepljuje njihov odnos dok istovremeno flertuje s mijenjanjem percepcije viđenoga i stvarnoga.
KRIK
Plesna predstava Krik Novi potencijali tjelesnosti pokušaj je osmišljavanja novih ili drugačijih potencijala tjelesnosti koji izviru iz pojma tijela kao medija prirode, odnosno onog što jesmo u svojoj živoj tjelesnosti.
Pokret je to kao izazov u kojem je plesač uronjen u stihiju dodira, geste.
On je tjelesni dodir površine koji ne ostaje zabilježen ili označen u prostoru, već nastaje i nestaje u momentu.
Pokret nastaje u hipu,
ANNA KARENJINA
ANNA KARENJINA: HOĆU LJUBAV, A LJUBAVI NEMA.
/ odgovor na roman Lava Tolstoja iz 1877. godine, uz klavirsku glazbu Sergeja Rahmanjinova /
Ko zna? (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
DIŠI
„Topin ruke do po lakta. Kažu, tako diran cili svit…ˮ Promatrajući problem onečišćenja mora kroz prizmu pokreta i poezije, ova predstava pokušat će dočarati tu slanu, plavu masu koja se pokušava oduprijeti težini i gušenju otpadom. Pet izvođača svojim će tijelima donijeti teške valove i njihovo kretanje, boreći se za zrak, sugerirajući kako nas sve to čeka u budućnosti koja i nije toliko daleko. Metafora mora proširena je time na čovjeka kao biće koje se i samo bori za zrak,
USRED SVEGA
Tematsko uporište predstave Usred svega koreografkinje Vesne Mimice jest psihologija Gestalta. Drugim riječima, kao polazišna točka izabrana je geštalt tehnika prazna stolca čija se specifičnost ogleda u afirmiranju iskustva polaznika terapije kao samostalne cjeline, sa što manje intervencije terapeuta i bez prisutnosti osobe s kojom je polaznik eventualno dijelio iskustvo izloženo terapeutu. Tema psihologije Gestalta bila je izazov jer, da bi se zapravo razumjela, iziskuje i vlastito iskustvo geštalt terapije. Da bi se izbjegla scenska primjena terapeutskih postupaka s kojima je samo dio tima predstave imao iskustva,
BOYS BOYS BOYS
U Boys Boys Boys plesači istražuju tijelo i propitkuju maskulinitet u odnosu na društvo u kojem egzistiraju. Izvođači tijekom procesa ulaze u prostor intimnog i privatnog, a potom se na sceni poigravaju s istraženim formama i tjelesnostima vlastitih maskulinih i femininih pojava i obilježja. Prigrlivši stereotipne rodne uloge, plesnim se vokabularom s time obračunavaju, a rodnom normativnošću koriste se isključivo kao materijalom koji im u izvedbi nudi širok spektar plesnih mogućnosti.
Postavljajući femininost i maskulinost kao jednako prisutnu u muškom tijelu,