Priče iz tišine daju nam uvid u dio ljudske prirode koji se ne vidi golim okom. Predstava koreografski vokabular vuče iz nestandardnog i nestereotipnog ponašanja ljudi koji se ne uklapaju u društvenu normu.
Sastoji se od šest priča, a svaka je naslovljena kao poglavlje u vizualno-plesnoj knjizi s glazbom Sebastijana Duha te videom i rasvjetom Boruta Bučinela koja briše granicu između mašte i stvarnosti.
Tijelo je ovdje ranjivo i okrenuto sebi, razapeto između emocionalnih i fizičkih stanja.

Zašto je uvijek sve po tvom?
Zašto uvijek spavaš?
Zašto se ti ne možeš strpiti?
Zašto nikad ne jedemo u 360?
Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?
Zašto su mame uvijek dosadne i pametuju?
Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?
Zašto mame ne žele igrati nogomet?

Između nas 3 nastavak je suradnje na projektima Između nas i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku u kojima su se dramaturginja Ivana Đula,

Što se događa kada ekran i kamera postaju komunikacijskim alatom plesa s drugima, ali i sa samim sobom, pokušavamo odgovoriti u duetu Ide Jolić i Marina Lemića. Koristeći se tehnološki pametnim uređajima i platformom za videosastanke, suprotstavljamo tijela u pokretu kamerama i ekranima, što stvara ritmizirani razgovor.
Tehnologija postaje interaktivnom potporom u komunikaciji dvaju tijela na pozornici. Korelacija odnosa izvođača s ekranima i kamerama stvara sukob stvarnosti i rascjepljuje njihov odnos dok istovremeno flertuje s mijenjanjem percepcije viđenoga i stvarnoga.

ANNA KARENJINA: HOĆU LJUBAV, A LJUBAVI NEMA.

/ odgovor na roman Lava Tolstoja iz 1877. godine, uz klavirsku glazbu Sergeja Rahmanjinova /

Ko zna? (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

„Topin ruke do po lakta. Kažu, tako diran cili svit…ˮ Promatrajući problem onečišćenja mora kroz prizmu pokreta i poezije, ova predstava pokušat će dočarati tu slanu, plavu masu koja se pokušava oduprijeti težini i gušenju otpadom. Pet izvođača svojim će tijelima donijeti teške valove i njihovo kretanje, boreći se za zrak, sugerirajući kako nas sve to čeka u budućnosti koja i nije toliko daleko. Metafora mora proširena je time na čovjeka kao biće koje se i samo bori za zrak,

Tematsko uporište predstave Usred svega koreografkinje Vesne Mimice jest psihologija Gestalta. Drugim riječima, kao polazišna točka izabrana je geštalt tehnika prazna stolca čija se specifičnost ogleda u afirmiranju iskustva polaznika terapije kao samostalne cjeline, sa što manje intervencije terapeuta i bez prisutnosti osobe s kojom je polaznik eventualno dijelio iskustvo izloženo terapeutu. Tema psihologije Gestalta bila je izazov jer, da bi se zapravo razumjela, iziskuje i vlastito iskustvo geštalt terapije. Da bi se izbjegla scenska primjena terapeutskih postupaka s kojima je samo dio tima predstave imao iskustva,

U Boys Boys Boys plesači istražuju tijelo i propitkuju maskulinitet u odnosu na društvo u kojem egzistiraju. Izvođači tijekom procesa ulaze u prostor intimnog i privatnog, a potom se na sceni poigravaju s istraženim formama i tjelesnostima vlastitih maskulinih i femininih pojava i obilježja. Prigrlivši stereotipne rodne uloge, plesnim se vokabularom s time obračunavaju, a rodnom normativnošću koriste se isključivo kao materijalom koji im u izvedbi nudi širok spektar plesnih mogućnosti.
Postavljajući femininost i maskulinost kao jednako prisutnu u muškom tijelu,