FANTAZMIJA – poetski teatar u sjenama
„Svjetlost je aktivna, a sjena pasivna, i svjetlost nije odvojena od sjene i prodire u nju samo ako joj se za to dâ vremena” – Alfred Jarry
Projekt Fantazmija – poetski teatar u sjenama nastao je kao eksperimentalno propitivanje odnosa sadržaja i forme u suvremenom kazališnom diskursu te upotreba različitih kazališnih tehnika i tehnologija. Naime, predstava je ponikla iz rada na poetskom predlošku koji se na sceni izvodi plesom i scenskim pokretom, glumom, potom lutkarskim tehnikama – radom s marionetom, kazalištem sjena, crnim teatrom te animacijom tijela i dijelova tijela. Osim toga, u predstavi su glazba i produkcija različitih tonova i šumova (kao i glazba uživo) sastavni dio komada, svojevrsni virtualni lik, a ne samo zvučna kulisa. Jedna je od ideja projekta da se temeljna struktura bilo kojeg poetskog predloška per se (kojim se u kazalištu na različite načine koristi od antike) s pomoću suvremenih kazališnih tehnika i tehnologije pokuša prenijeti publici, uz najmanju moguću upotrebu dramaturških postupaka. Tako je svaki gledatelj u prilici da bude dramaturg koji oblikuje svoju priču. Primjerice, priču o svim ženama iz perspektive jedne žene.
„To je predstava koja se kreće kao misao; kao i kod čovjeka – misli se ne zaustavljaju sve dok jednoga dana ne zaklopimo oči i nema nas više, nema misli, one odlaze skupa s nama, nema više glazbe, nema tempa i nema vremena, nema prostora. Kraj, završetak predstave je ogoljenje, skidanje svih slojeva koje čovjek za života nanosi na sebe da bi preživio. Mukla tišina, svijeće se gase i u zraku ostaje pitanje: što dalje. A dalje je sve ono, i samo ono što publika osjeća.” (Citat iz diplomskog rada Moderni poetski diskurs u lutkarskoj naraciji u predstavi ‘Fantazmija poetski teatar u sjenama’ Aleksandre Demše, Umjetnička akademija u Osijeku, 2016.)
Sanjaš li me još noću?
mene redovito na javi pobuđuju
snovi o sreći
našoj
kao da je neprekidno
neprekinuta
tama
u koju bez udisaja uranjam
s mjesecom na leđima
svakih 24 sata
Sanjaš li me još noću?
kad sam odsutna kao urlik
ishlapjele noćne more
nisi me htio predati noćnoj
straži tada
hvala ti
dospjela sam neopazice otrčati
počasni krug
oko devetog kruga
prsnule su sapi prvog konja u
šokiranom gledalištu
napor je bliži smrti nego
svjetlost koja te svakog jutra pita:
Sanjaš li me još noću?
(citat iz predstave Fantazmija – poetski teatar u sjenama)
Autori: Aleksandra Demše i Berislav Cimerman
Izvodi: Aleksandra Demše
Tekst i režija: Berislav Cimerman