CONVERSATION PIECES

'Standing off to one side. Seeing only the world in fragments, there won’t be any other one. Moments, crumbs, fleeting configurations – no sooner have they come into existence than they fall to pieces. Life? There’s no such thing; I see lines, planes and bodies, and their transformations in time.'  Olga Tokarczuk , Bieguni (Flight)

John Berger rekao je da je način na koji gledamo umjetničko djelo uvjetovan nizom pretpostavki: idejom ljepote, istine, civilizacije, forme, statusa i ukusa.  
U tom kontekstu materija suvremenog plesa još je krhkija, teže dohvatljiva i shvatljiva, osobito ako njezin sadržajni repozitorij ne dolazi iz deskriptivna, unaprijed izmaštana okvira kojem se tijelo prilagođava, nego samo tijelo otvara svoj vlastiti prostor interpretativnosti.
Magdalena Reiter zato simbolično naziva svoj novi komad Conversation pieces, ne definirajući silnice razgovora na koje misli – bilo da su između koreografa i plesačica ili plesačica i publike. Njezin su primarni interes sama (ženska) tijela i njihovi plesni monolozi, njihovo iscrpljivanje i ograničenja s kojima se susreću – pozicioniranje jednog nasuprot drugog, definiranje jednog izoliranog tijela unutar grupe tijela te unutar samog prostora i vremena.  
Ali još važnije od toga, konstelacije unutar njezina koreografskog jezika kreiraju vizualne reference vizija ženskog tijela koje uvijek izmiču potpunu interpretativnom zakucavanju. One crpu iz kolektivne memorije povijesti umjetnosti, osobito kiparstva, o fizičkoj kompleksnosti i rafiniranosti, ali se prebrzo dezintegriraju, završavaju točno kada očekujemo da će se razviti. One provociraju svojom fluidnošću i iznevjerenim očekivanjima kako se žensko tijelo kreće i ponaša na pozornici. Pristup tijelu postaje gotovo laboratorijski, anatomski, sveden na najosnovnije elemente – pokret koji na trenutak upućuje na senzualnost postaje dezintegracija ženskog kostura, mesa i kože, tijela na sceni često funkcioniraju bez jednog ekstremiteta, koji je sakriven ili onemogućen, istodobno duhovit i bolan, fluidni pokreti bivaju blokirani svojom vlastitom zasićenošću i repeticijom. Prostor koji se otvara u procijepima kritika je načina na koji percipiramo žensko tijelo na sceni, ali i samoprismotre, svjesnosti da nas se promatra i što proizvodimo svjesni te prismotre. Taj prostor koji se otvara u destrukciji, analizi i redefiniranju nesavršena i neočekivana tijela prostor je transformacije razumijevanja, prepušten imaginaciji svakog pojedinog promatrača.   

 

Magdalena Reiter poljska je koreografkinja, plesačica i pedagoginja koja živi i radi u Sloveniji. Završila je studij na Nacionalnoj baletnoj školi u Gdanjsku i školi suvremenog plesa P.A.R.T.S. u Bruxellesu. Napravila je više od 15 koreografija, neovisnih produkcija i naručenih djela, za poljsko plesno kazalište – Poznanjski balet, Bodhi Project – plesni ansambl u okviru SEAD-a, Anton Podbevšek teater, Plesnu izbu Maribor. Nagrađena je nagradom međunarodnog žirija za najbolju izvedbu na drugom Slovenskom plesnom festivalu, nagradom za najbolju izvedbu na osmom Teatarfestu u Sarajevu. Njezin rad predstavljen je u više europskih zemalja.
Kao koreografkinja surađivala je na dramskim predstavama (s Matejom Koležnik, De Tijdom, Janezom Burgerom, Matjažem Bergerom itd.) i opernim produkcijama (za Flamansku operu s Joachimom Brackxom, Ukleti Holandez u Cankarjevom domu) te radila kao savjetnica za pokret u filmovima (Tiha sonata i Ivan Janeza Burgera).
Nastupa u vlastitim koreografskim djelima te djelima drugih koreografa i redatelja (Dada von Bzdülöw, Johanne Saunier, Mateja Bučar, Matjaž Farič, Matjaž Berger itd.).
Vodi radionice i satove te mentorira. Kao pedagoginja radila je u Sloveniji, Austriji (SEAD), Francuskoj, Poljskoj, Belgiji, Hrvatskoj itd.
Osnivačica je i umjetnička direktorica VIBRE – Međunarodne ljetne plesne radionice u Ljubljani i Zavoda Mirabelka.

 

Studio za suvremeni ples osnovan je u sezoni 1962/63. u Zagrebu pod umjetničkim vodstvom Ane i Vere Maletić. Prvi je ansambl suvremenog plesa u hrvatskoj i regiji.
Umjetničke voditeljice Ana i Vera Maletić (od 1962), Tihana Škrinjarić (od 1968), Zaga Živković (od 1979) i Bosiljka Vujović-Mažuran (od 1997) brojnim produkcijama, koprodukcijama i suradnjama s umjetnicima različitih umjetničkih praksa oblikovale su i mijenjale ansambl te poticale članove na stjecanje novih znanja temeljenih na inovaciji suvremenog plesnog izraza.
U više od 55 godina kontinuiranog djelovanja na hrvatskoj i međunarodnoj sceni SSP je producirao zavidan broj plesnih projekata u kojima su se profilirale generacije vrsnih plesača, pedagoga i koreografa. Ulazeći u nove oblike suradnje na projektima i koprodukcijama, spreman na nove izazove, surađujući s umjetnicima iz drugih umjetnosti, SSP ostaje beskompromisan, nepredvidljiv i uvijek svjež.
Među mnogobrojnim priznanjima najvažnije su višestruke Nagrade hrvatskog glumišta te strukovna nagrada UPUH-a 2012. za 50 godina djelovanja.

 

 

 

 


Koreografkinja: Magdalena Reiter

Plesačice: Ana Vnučec, Dina Ekštajn, Martina Tomić, Ana Mrak, Ida Jolić i Una Štalcar Furač
Dramaturginja: Vedrana Klepica
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Skladatelji: Nenad i Alen Sinkauz
Scenograf: Andrej Rutar

Asistentica koreografkinje: Lada Petrovski Ternovšek
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola

Fotografija i video: Neven Petrović
Odnosi s javnošću: Nina Kunek

Produkcija: Studio za suvremeni ples u koprodukciji sa Zavodom Mirabelka i Zagrebačkim plesnim centrom u sklopu rezidencijalnog programa ZPC-a 2019.
Partneri: Bunker, Ljubljana i Tjedan suvremenog plesa / HIPP
Predstava je realizirana sredstvima Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grad Ljubljana

 

Sljedeće izvedbe:

Predstava trenutno nije u rasporedu.

Trailer: